Što jesti na zagrebačkom Adventu kad vam dosade kobasice i fritule

Ruta od Zrinjevca do Gornjeg grada za one koji su treći dan zaredom pojeli kobasicu u pecivu: štrukli, kesteni, sarma, gablec u gostionici i slatko koje nije prženo.

Prijatelj iz Splita stigao je na Advent u petak navečer i do nedjelje u podne pojeo četiri kobasice u pecivu, dvije porcije fritula i nešto što je prodavač zvao "božićni burger". U nedjelju je stao nasred Zrinjevca, pogledao me i rekao da bi sjeo i pojeo nešto vilicom, po mogućnosti toplo, po mogućnosti bez senfa. Ispostavilo se da je to na zagrebačkom Adventu sasvim moguće, samo treba znati gdje stati i gdje ne stati, pa evo rute kojom sam ga proveo, od Zrinjevca prema gore.

Zrinjevac: štrukli, ali kuhani

Štrukli su na štandovima posvuda, ali se u pravilu nude zapečeni, iz velike tepsije, s korom od vrhnja koja je nakon sat vremena na zraku više guma nego kora. Tražite kuhane. Kuhani štrukli, u juhi od vrhnja ili samo preliveni rastopljenim maslacem i mrvicama, zagorski su original i na hladnoći griju bolje od ičega. Na štandovima ih ima rjeđe nego zapečenih, ali ih ima, pogotovo kod onih koji dolaze iz Zagorja i imaju lonac na plinu, a ne grijaću ploču. Okvirno osam do deset eura za porciju koja je stvarno obrok.

Na istom potezu obično stoji i sarma u zdjelici. Sarma s Adventa nije nikad kao bakina, jer se kuha u količinama koje baka nije mogla ni zamisliti, ali je gotovo nemoguće pokvariti ako je stajala dovoljno dugo. Pitajte je li od jučer. Ako prodavač kaže da jest i nasmije se, uzmite je; sarma je jedino jelo koje se drugi dan hvali.

Tomićeva i Strossmayerovo: stvari koje se jedu stojeći

Pečeni kesteni jedina su adventska hrana koja je u Zagrebu postojala i prije Adventa. Kestenjari na uglovima oko Trga i na Strossmayerovom šetalištu peku ih na limu s rupama, u papirnatom tuljcu, i to je obrok koji ne pokušava biti ništa drugo. Birajte one kojima se iz lima dimi i kojima su kesteni napukli po sredini, ne one koji stoje na hrpi i hlade se. Ako su vam iznutra crni ili crvljivi, vratite se i recite; dobar kestenjar zamijeni bez riječi.

Na Tomićevoj i oko uspinjače posljednjih su se godina udomaćile stvari koje nisu zagrebačke, ali se nekako uklapaju: germknedle, austrijske knedle od dizanog tijesta punjene šljivama i prelivene maslacem i makom, pa langoši, mađarski prženi kruh s kiselim vrhnjem i sirom. Germknedla je dobra zamjena za fritule ako želite slatko i toplo, a dosta vam je prženog. Langoš je prženo, ali barem nije slatko i stvarno zasiti.

Fuliranje i Europski trg: tu kobasice ne zalaze

Ako vam je dosta hrane koja postoji sto godina, dva mjesta u centru svake godine nude ono što je u gradu novo, i to je u redu reći bez cinizma. Na Fuliranju i Europskom trgu u pravilu su štandovi onih koji inače imaju vlastite lokale, pa se ponuda iz godine u godinu mijenja: azijske punjene knedle, pulled pork, sir topljen s koluta i struganjem po krumpiru, tjestenina iz kutije, nešto s tartufom koje nije bijeli tartuf, nemojte si umišljati. Cijene su ovdje više, obrok rijetko ispod deset eura, ali je i hrana napravljena pred vama, a ne podgrijana.

Savjet koji vrijedi za oba mjesta: dođite između tri i pet popodne. Nakon šest se u redu stoji dvadeset minuta za nešto što se jede za tri, a kuhinje rade na rubu i počnu kratiti. U pola četiri isti čovjek za istim štandom ima vremena i volje, a hrana je ista.

Pola sata sjedeći, s vilicom i nožem

Najbolji potez koji na Adventu možete napraviti je izaći s Adventa. Oko centra, u krugu od desetak minuta hoda, gostionice koje cijelu godinu rade gablec i ručak u prosincu rade isto, samo s više ljudi. Grah s kobasicom, dobro, kobasica, ali ovaj put u tanjuru i s kruhom, pa kelj s krumpirom, fileki, purica s mlincima nedjeljom, zagrebački odrezak koji je prevelik za tanjur. Dnevni meni s juhom u pravilu stane u dvanaest do šesnaest eura, dakle manje od dvije kobasice i dva kuhana vina na štandu, a dobijete stolicu, toplinu i toalet bez reda.

Vrijedi znati da se u većini tih gostionica kuha do tri ili četiri popodne, a onda se prebacuju na jelovnik s roštilja. Ako hoćete grah ili fileke, idite na ručak, ne na večeru. Na jelo.hr se vidi tko od njih radi i nedjeljom, što je u prosincu češće nego ostatak godine, ali ne uvijek.

Druga opcija, za one koji su u gradu subotom ujutro, jest Dolac prije nego što Advent uopće počne raditi. Kumice prodaju sir i vrhnje, kukuruzni kruh se kupi na tržnici dolje, a kava se popije na stepenicama. To je doručak koji Zagrepčani jedu desetljećima i koji na Adventu ne prodaje nitko, jer ga ne možete pojesti hodajući.

Slatko koje nije prošlo kroz ulje

Fritule su primorska stvar koja je u Zagrebu dobila državljanstvo tek s Adventom. Zagrebačko i sjevernjačko blagdansko slatko peče se, ne prži, i ima ga na štandovima ako ga tražite.

Kuhano vino i ono drugo

Kuhano vino je na Adventu pola doživljaja i, iskreno, pola problema: nakon drugog je sve isto, a nakon trećeg više ne osjećate hranu. Razlike među štandovima postoje, i velike, od vina u kojem se osjeti klinčić i naranča do onoga koje je šećer i crvena boja. Bijelo kuhano često je bolje od crnog, jer ga rjeđe rade iz najjeftinije bačve. Osim vina, nudi se kuhana rakija, medica ili šljiva s medom, koja grije brže i ne ostavlja isti osjećaj u glavi, i topla čokolada koja je na nekim štandovima prava, gusta, a na drugima iz vrećice. Čaj s rumom je opcija koju nitko ne naručuje, a vrijedi.

Prijatelj iz Splita je na kraju rute pojeo kuhane štrukle, tanjur kelja s krumpirom u gostionici i tri kestena iz moga tuljca. Kobasicu je, kaže, pojeo opet u ponedjeljak na kolodvoru, prije vlaka, jer mu je nedostajala.